Radna i kritična stanja mašina

vidu opterećenja. Ovi uticaji odnosno opterećenja mogu biti mehanička, toplotna,
hemijska, električna, itd. Najznačajnija su mehanička opterećenja. Međutim, kod nekih
mašina i postrojenja isti takav značaj ili veći imaju druga opterećenja, kao što su toplotna,
hemijska i sl. Pod dejstvom opterećenja u dijelovima mašina nastaju određena stanja.
Mehanička opterećenja dovode do pojave naponskih stanja, odnosno stanja deformacije,
toplotna opterećenja dovode do pojave toplotnih stanja i sl. Ako mašinski dijelovi u ovim
stanjima ispravno izvršavaju svoju funkciju onda su to radna stanja. Ako pod tim stanjma
ostvaruju promjene na dijelovima tako da oni ne mogu dalje da izvršavaju funkciju kojoj
su namijenjeni takva stanja su kritična. Kritična naponska stanja, odnosno kritični naponi,
dovode u prvom redu do razaranja, zatim do plastičnih deformacija a također i do
prevelikih elastičnih deformacija. Razaranja mogu biti površinska i zapreminska.
Površinska razaranja su habanje i zamor površinskog sloja koji se manifestuje u vidu
odvajanja ljuspica (perutanje). Zapreminska razaranja su lomovi počev od statičkog do
kojeg dovodi jednokratno dejstvo sile pa preko više vrsta dinamičkih lomova tj. lomova
usljed zamora. Ostvarena razaranja svojim oblikom mogu pokazati kakvim stanjima je
mašinski dio bio izložen i pod kojim uslovima je razaranje ostvareno

IMG_20140717_045328

Spoljni uticaji koji se mjere opterećenjem slučajnog su karaktera. Radni otpori koje
mašina savladava vršeći koristan rad zavise od niza uticaja kao što su karakteristike
materijala koji se obrađuje, radni režimi, rukovanje i dr. Jedna mašina može se koristiti za
obradu odnosno preradu materijala različitih karakteristika. Osim toga, veličine ovih otpora
ne mogu biti unaprijed poznate, nije moguće precizno utvrditi ni učešće pojedinih veličina
otpora u toku radnog vijeka mašine. Velika opterećenja mogu biti samo povremena pojava,
a u nekim uslovima eksploatacije znatno učestalija. Pri praktičnom određivanju
opterećenja moguća su dva pristupa. Prvi je da se analitičkim putem približno izračuna
veličina opterećenja, pretpostavi način promjene u toku rada mašine, a drugi je da se izvrši
mjerenje u toku eksploatacije. Promjena napona u mašinskom dijelu može se poklapali sa
promjenom opterećenja, a može biti i različita. Ima više primjera gdje je pri konstantnom
opterećenju napon promjenljiv. Naponi u dijelovima ležaja usljed obrtanja su promjenljivi
iako je sila na ležaju stalne veličina, naponi usljed savijanja su sa naizmjeničnom
promjenom zbog obrtanja iako su sile na vratilu stalne veličine. Promjene napona su
znatno složenije ako su opterećenja promjenljiva.
Mjerenje opterećenja odnosno radnih napona vrši se neposredno na dijelovima
konstrukcije pri radu u izabranim uslovima eksploatacije. Postupak mjerenja sastoji se u
pretvaranju dilatacije karakterističnih dijelova konstrukcije u mjerljivu električnu veličinu.
Ovo pretvaranje ostvaruje se pomoću mjernih traka, tj. primjenom eksperimentalne
tenzometrijske metode. Mjerna traka je osjetljivi zmijoliki provodnik koji se zajedno sa specijalnom folijom
lijepljenjem nanosi na mašinski dio. Ona istovremeno čini jednu granu Vistonovog mosta.
Pod dejstvom sile na mašinski dio, izdužuje se ili sabija provodnik u mjernoj traci
mijenjajući pri tome otpor. Usljed promjene otpora pri proticanju struje remeti se ravnoteža
Vistonovog mosta, a promjenu registruje galvanometar, tj. dobijamo vrijednost dilatacije