Instruktor

dedo

Kad sam bila peti razred, mama mi je dovela privatnog nastavnika da mi pokazuje matematiku. Dekica stariji, sve je super bilo, pričamo mi kako ne možeš da shvatiš ništa ako ti to stariji lepo ne objasne. Ne znajući šta znači, odvalila sam “pa da, bez starca nema udarca”. I dan danas pamtim mamin pogled.

______________________________________________________________________________________________________________________

Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima.
Najednom unuk upita djeda:
– Djede, koliko ti imaš godina?
Djed odgovori:
– Da razmislim…Rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu,
fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka.
Nisu još izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice
(rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi zrak).
Čovjek nije bio na Mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se s
tvojom bakom i živjeli smo zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama.
Riječ “gay” je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila
veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca.
O lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.
Rođen sam prije računala, paralelnoga studija i grupne terapije.
Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na
preglede krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a
žene s gospođo ili gospođice.
Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus,
djeca i mladi su požurili ustupiti mjesto (sjedalo).
Ako je bila trudnica dopratili su je do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti kartu i donijeli joj.
Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće.
Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde,
njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi sjedale.
Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili. Ustali bi
svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali
vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti
ogrtač. U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve
djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem,
poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim
suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje
postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i
ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima,
a ne da dijeli prostor s neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo slušali
stereo snimke, UKV radio, kasete, CD – e, DVD – e, elektronske pisače
strojeve, računala, prijenosna računala.
Notebook je bila bilježnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi,
kućanski aparati nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o
strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio – budilica.
O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno – bijele, a za razvijanje
je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše
kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a
pogotovo Made in China nije niti bilo.
Nismo čuli za Pizza – cut ili McDonald’s niti za instant kavu, umjetna
sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 dolara, ali tko je imao toliko novaca?
U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi
imala dijete.
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
– E…, djede. Više od 200 godina!? odgovori unuk.

– Ne, dragi moj, samo pedeset!